AvantureDževadaAlihodžića

" I kao da je bilo nekad... i kao da je bilo tu..." - sjetio se stihova Ekaterine Velike i mislio kako se savršeno uklapaju u ambijent. Ali, prava istina bila je laž. Nije to bilo nekada. Bilo je, štoviše, jako nedavno. Samo on je volio zamišljati priče, priče koje će se odvijati onako kako on hoće. Sa likovima koje je sam zaželio. I s krajem koji je podređen prijašnjim događajima.
No, sada je sve palo u vodu. Mislio je da će situacija u ovom gradu biti barem prirodno drukčija od situacije u gradu koji je nazivao domom. Nije bila. Jedina prava razlika bila su dva konja što su se zajedno sa svojim konjanicima šepirila na vlastitim trgovima. Dva konja i horde magaraca. Idilična situacija za nekoga tko je čitav život proveo pored otočkih štala. No on je htio izaći na trijem, barem jednom u životu.
Na kraju se sve svelo na ovu istaku i na trinaest katova koji su gadijelili od negostoljubivog asfalta i hrpe mrava koji ga još nisu primjetili.
I, ka za pegulu, danas mu je došla majka, na nekakav stručni seminar ili što već, te se najavila za posjet negdje navečer.
Tko živ tko mrtav do večeri.
Nije siguran i ruke mu drhte, prevelik grč mu lijepi već bijele zglobove za rub. Zar je zaista gotovo?
Prolaznici su ga primjetili i sada upiru prstima, nerazgovijetno urlaju nešto u stilu: "Siđi, Ne budi glup, Ne isplati se, Kandidiraj se za predsjednika."
Ignorira ih. Nema ljudi, nema zvukova, nema ničega. Samo oni i daleki asfalt.
Šest tisuća kuna telefona... jebeni dialeri... jebeni blog... da se ubiješ....
Klizne s ruba i padajući ugleda džinovskog gorilu kojem je na čelu sijao ogromni ljubičasti križ, groteskno narančastih krila koja su se pomaljala negdje iza lopatica, kako drži ključeve neba u jednoj ruci, a drugom mu maše općom uplatnicom pred očima...
Ni u raj se ne može na veresiju...

Nedavno je (doduše sad kad razmislim i ne baš tako nedavno... prođe od tad već dobar broj godina) moj daljnji rođak (znate kako vam idu te povezanosti, brat sina očevog strica) slavio svoju prvu ilitiga mladu misu.
Kada kažem slavio u mislima imam scenu iz pjesme Zabranjenog pušenja -" donio je Vukota, šator onaj veliki sa vašara, tri se dana slavilo, pet je puta dolazila murija". I zaista je bilo tako.
Horde ljudi, poznatih nepoznatih, zgubidana iz sela, zgubidana iz grada i sa okolnih brda, sva gladna usta koja su načula da će biti hrane i koja su se skupila oko stola pod izlikom krvnog srodstva pa makar se ta krv već odavno razvodnila i sada bi se s jednakim pravom mogli prozivati rodom Malcolma X.
No, poanta je u sljedećem. Gledao sam tada rođaka, kako je bio pun ponosa dok je stajao na oltaru i propovijedao, jer u našem selu je bila i oduvijek će biti (barem dok sela još bude) velika čast kada bi netko "oša u pope". Gledao sam i bilo mi je drago zbog njega, premda mi je predstavljalo ogroman napor biti u toj prostoriji sa stotinama ljudi, pazite, ne vjernika, koji su došli tamo samo da bi vidjeli razlog zbog kojega će navečer jesti, piti, i pijano urlati.
Razvodnila se te vjera, ako je ikad i bila nešto drugo. Dnevne novine pune su svećenika sa kontroverznim postupcima i stajalištima. Bozanić se drži svoga pa makar se nebo raskoliko i zvijezde padale dolje na jadne ljude.
Rijetko odem u crkvu danas. Što zbog visokog skepticizma prema kršćanskoj filozofiji (u nekim mjestima to bi se moglo nazvati ateizmom) što zbog onoga što je crkva danas postala... i što predstavlja...Sjetimo se samo afere sa Ivaniševićevim sinom i onoga što je Tomić pisao par dana kasnije u Jutarnjem.
Na kraju, kada se sve zbroji ispadne da je najsigurnije i za moral najdostojnije slaviti Boga u tišini svoga doma i ne izlagati se sumnjivim pogledima sumnjivih ljudi.
Ako još, nakon svega, možete vjerovati u Boga...

Nalazite se u praznom stanu svoje djevojke i možete da se pojebete al neeee......
Zbog nekih svojih principa da ste prekratko skupa cca mjesec dana.....sad je pobjegla misao...da,da,da, i napalite se jako.... ali ništa....iskopčaj iz struje punjač lijenčino....ne ozbiljno moraš iskopčat iz struje punjač jer može eksplodirat.....

Guest author: Blotta

Dok sam čekao tramvaj pade mi pogled na naslovnicu neke tiskovine, novijeg datuma izdanja, barem po mom mišljenju, mislim da se zove Vitalnost & Zdravlje ili takko nešto... Enivej, na naslovnici na desnoj strani negdje po sredini velikim slovima ispisano je Ana Rucner: Vlado me puno ljubi
Pred nekidan, ako ste čitali Jutarnji, mogli ste vidjeti našu 'rvacku Kamenu Šeron kako se kočoperi u svojem, hm, odjelcu, i reakcije na isto odjelce.
A još par dana prije, možda čak i nekoliko mjeseci sjećanje me izdaje, na naslovnici Imperijala kočoperi se Ecclestone uzima Viagru zbog Slavice
Eto, i onda vi naivno mislite da imate probleme. Nije vam jasno da niti jedan problem nije važan, niti toliko esencijalan za bitak ovoga malog naroda koliko problem, ma što problem, ogromna nesreća koja je dovekla do toga da Grdović razibje Ferrari. Ej, jebote, Ferrari... Pa ko da je jeftin.
Tja, a vi mislili da to što se ne možete zaposlit i što nemate para za cigarete i novine svako jutro predstavlja problem velikih razmjera.
Eh, bando naivna.
Tja, i sada kad znate kako svijet funkcionira ostavljam vas i odlazim na Brucošijadu FERa....
Da se vidi kako i ja imam problema... Vezanih uz alkohol, al što ćete... Svakomu njegovo....

Šta ćete, nikada nisam znao kako se točno piše ta idiotska riječ... A kao studiram taj naš lijepi jezik... i da il me je onda sram? Ma možete mislit...
Eto, nakon uvodne digresije da i kažem dvije tri riječi o onome što sam naumio.
Ustanem tu i tamo od računala (ha...koristim hrvatsku riječ buahahaha), popričam s ljudima i vidim, ima ih zadovoljnih, ima onih koji očajavaju, postoje onda oni kojima je zapravo svejedno sve dok se može sjest negdje i pojjist janca ispo peke sa mladon kapulicon, postoje oni koji ni ne primjećuju da se nešto oko njih zbiva... sve u svemu postoji gorda ljudi različitih u vanjštini (mada u srži istih) i čitava ta gomila luta ulicama, sjedi u birtijama i kafanama, priča iste priče o neuspjehu, veoma rijetko o uspjehu, pričaju o svojim sinovima, kćerkama, fakultetu, poslu, prijateljima, ljubavima prošlim sadašnjim i budućim...i ta konverzacija je zapravo ono što čini ovaj svijet.
Nije to ni monetarna politika, niti su to tegobni radovi u polju ili u tvornici, nisu to ni umjetnička preseravanja po novinama, webu, televiziji na književnim događajima, i happeninzima brojne vrste.
Samo puka konverzacija i male radosti koje proizlaze iz nje... Jašta neg je teško samo s konverzacijom živjet i kruh u usta stavljat il na stol donosit... no problem nastaje onda kada to donošenje kruha postane sve...
A mnoštvo je takvih kod nas danas... i nisu oni tome krivi...
Jer jebiga ljudi, gledajte, neki preživljavaju pad sa šestog kata na zahrđalu ogradu pri čemu im ova probija lijevo plućno krila i solmi šest rebara... a neki traže Isusa u Pragu ili Kambodži...

Jeste li ikada razmišljali o smrti....al' ono pravo razmišljali što bi rekli bosanci... vjerujem da jeste, kao što su i svi. Vjerojatno ste u svom tom razmišljanju i došli do banalnosti samog koncepta, samog prestanka egzistencije koju smrt podrazumijeva.
Neshvatljiva neka stvar.
Poput sna za kojim su svi luđaci ovog svijeta težili.
Ne razumijem harakiri... ne razumijem kamikaze...ne razumijem onog manijaka kojem sam zaboravio ime, onoga rimljanina što je držao ruku u vatri da bi pokazao što? nadmoć? čiju? svoju? rimsku? ničiju?
Ili samo da bi pokazao posvemašnju glupost.
Toliko je glupih smrti, onih u stilu "čistio ženu ubio pušku" ili kako već idu ti naslovi, a niti jedna jedina koja bi se mogla opravdati ili etiketirati kao smislena.
Pa čak ni Pallachova smrt sezdeset i neke u Pragu, ili Cobaineova (da izjednačavam ih...smrt je uvijek i svugdje, u svako doba ista) na kraju nije polučila ništa osim njihovih imena naškrabanih u raznoraznim knjigama.
A pokreti koji su nastali zbog njih raspršili su se u vjetru.
Isusova smrt donijela nam je hrpu problema, a toliko malo rješenja (barem na onom nekom globalnom planu, o individualnim planovima ovdje ne pričam) i sad, kada je sve rečeno...kako ikada mogu gledati na smrt očima idealnog ratnika ili čega već ne...
Nekoga tko smrt prigrljava kao nešto sveto... nešto čemu se treba težiti...
Da li je ovo samo hedonizam ili svojevrstan strah od smrti ostaje da se prosudi? Ali, ko što netko jednom reče...bez straha od smrti ne bi bilo ni umjetnosti...

Izgovara te riječi Wilhelm Meister na kraju svojih godina učenja. Unutar šireg konteksta odnose se one na ideju pronalaska jedne jedine osobe kojom možemo ispuniti život...u sve vijeke vjekova...Amen...
Mnogo se toga promijenilo od Goetheova vremena... Koncepti koji su nekada bili toliko cijenjeni danas nailaze na brojne dekonstrukcije i redefinicije, ljubav, brak, pa i samo društvo više nemaju onu jednoznačnu dimenziju kakvu su imali nekada...ili kakva nam je nekada bila prezentirana.
Da li je moguće u ovo vrijeme postmoderne ili čega već ne zapravo, ali zaista realno, pomišljati na postojanje srodne duše? Nakon svih radova Huellbequa, Duras, Nin, Sontag, Millera ili bilo kojega od brojnih autora što danas ne toliko nehotice rade u emocionalno intelektualnom svijetu.
Da li nam je romantistička koncepcija postala toliko strana ili smo se mi jednostavno svojevrsnim razvojem povijesti otuđiil od takvog poimanja.
Jako je teško danas pobliže definirati vezu i sve ono što bi ona trebala (ili ne) sadržavati...brak je posato samo ekonomska institucija (kao što je doduše uvijek i bio) i pitamo se da li je to u ikojem segmentu loše ili smo jednostavno prinuđeni da živimo u svijetu u kojem stvari stoje tako kako stoje.
Zaista me zanima postoji li danas netko tko bi bio spreman zamijeniti kraljevstvo za nešto tako imaginarno kao što je ljubav...

Da da, evo nas ponovno... Opet počinjemo sa jedanaestim mjesecom, po tko zna koji put u beskrajnom nizu godina i ponovno smo sjetni, ponovno žalimo za propuštenim, ponovno se sjećamo starih prijatelja i neprijatelja, brojevi nekih bivših djevojaka sami dolaze u pamet i tu i tamo poželimo okrenuti taj broj i samo slušati tišinu s druge strane slušalice poput zaljubljenog srednjoškolca. Grad je siv i prljav, hladno je, ljudi se griju jedni uz druge, pričaju o besmislicama i grade životne filozofije koje neće promijeniti naraštaje koji dolaze ali zbog kojih se osjećaju dobro.
I treba tako biti.
Letargija u koju sam zapao samo je odraz onoga što me uhvati svake jeseni...obično u večernjim satima ali tu i tamo i jutro zna iznenaditi svojom banalnom prisutnošću.
Tu je, i ne miče se. Mogu ga samo popljuvati i pustiti da se odvija.
Kao što reče jedan pjesnik: Otvorimo prozore da vidimo koje je stoljeće vani No ono na što on nije mislio je da me apsolutno boli kurac za stoljeća i povijest...prihvaćam život u trosobnom stanu u kojem vrijeme teče svojim tempom.
No možda sam danas samo bezvoljan bez razloga....već dugo se nisam napio i sad kad pomislim žalosno je što o tome uopće razmišljam na takav način...o alkoholu kao sastavnom dijelu mojeg života...i života svih oko mene... Možda prođe danas...i možda prođe sutra...sve u svemu ja možda i ostanem tu, ali ono što me u svemu živcira je ovo 'možda'.
Eh jebiga, gubim se...al eto, tko ima uši neka čuje kako govorahu u jednoj od knjiga koja je obilježila čitavu civilizaciju.
Čitam Goethea i ne mogu se naviknuti na izraz romantizma...kao da sam izgubio sluh za tako nešto...za ideale i uzvišeno deklamatorno izlaganje...nije ni čudo u svijetu Žužula, Severine, Big Brothera, ili Story Super Nova music talentsa...
Zatvaram ovo sa riječima začudo ne ovaj put predsjedničkog kandidata: Što mi preostaje, osim da se rokenrolu vratim sad

... mimoišlo....(...)
Svi smo doživjeli ogromni boom, gotovo povratak Novog vala na scenu prošle godine. Godine kada se slavila dvadeset i peta obljetnica postanka nečega što je promijenilo u korijenu čitavo poimanje glazbe na ovim prostorima. No, bejzikli postavljam sebi pitanje koliko nam je potrebno to danas. Možda samo kao nostalgično sjećanje na vremena prošla divna i sjajna. No brojni "Pozdravi Azri" ili tribute EKVu pokazuju da je gomila mladih i danas zaluđena istim pokretom. Postavlja se pitanje zbog čega? Da li je zaista glazba osamdesetih bila toliko kvalitetnija od ove danas ili je stvar u svojevrsnom žaljenju što nismo bili prisutni u vremenima "lakog alkohola i seksa" što Popović jednom napisa. Zapravo ne znam zašto to sada spominjm ali eto, trenutno mi se vrzma po glavi.
Kao da nismo spremni stvarati vlastite generacijske heroje ili što već, već smo neposredno primorani živjeti u prošlosti i opijati se do iznemoglosti slijedeći korake naših junaka ulice.....

Pretpostaviti odlazak nekamo, obično zahtijeva plan. Naravno, u većini situacija taj plan i nije neka prebitna stvar. Pogotovo ako je riječ o neočekivanim situacijama ili barem djelomično očekivanim...ma uostalom pričam gluposti...naravno, kao i uvijek, riječ je o alkoholu i pogubnom utjecaju koji on ima na mlade i sve vezano oko njih.
Ulica Dunavska, septembarski dan... tako to lagano krene, sa jednom pivom i hrpom ljudi oko stola, a nekoliko sati kasnije, oko tri ujutro, sa još jednom pivom i malo manje ljudi oko stola...razmišljam u okvirima gotovo idealnog broja. Samo za jedan većeg.
Kako to biva, stanovi, narkotici i alkohol nikada nisu daleko, a uključimo li u sve to veoma vjerojatan prospekt seksa, onda vam je jasno da njen stan ne može biti daleko ni da je u Turkmenistanu...otprilike kao kad Sokrat ide za besedama (čitah srpski prijevod pa mi malko taj zvuk u uhu ostao)
Čas je već tu i udaljenost iznosi petnaestak centimetara, plahte su lagano zgužvane, kad...
Fanfare.....pa još malo fanfara......zaglušnih, da se razumije....
Sve mi to liči.... sjetih se lika i djela svoje najbolje prijateljice i sve ode, blago rečeno, u kurac.... (pri tom ne mislim na krv, koja je u tom trenutku otišla u ostale djelove tijela, kojima je ova bila potrebnija)
U mojim očima prestravljenost....u drugim neshvaćanje... naravno, nitko ništa ne govori... Sve je to ionako bilo od početka jasno, bili smo prijatelji i tu došli s prijateljskim namjerama....
Ostajem drven i nepokretan prilično dugo vremena...gotovo govorim...tiho, da ne probudim njene...
Moje mjesto je na kauču, a njeno na krevetu.
I zbog nekog razloga sutradan mi nitko ne vjeruje da se ništa nije desilo....

Kako paranoja utječe na ponašanje pojedinca? Kako nesigurnost djeluje, te zašto uvijek, ama baš uvijek sumnjamo da smo progonjeni, da nas nitko na ovom svijetu ne voli, te da je na ovom svijetu zapravo svima bolje, samo mi kaskamo u nekoj blatnouj kaljuži za ostatkom pokušavajući doseći vrhunac svojih sposobnosti, čega li već.
To samo kao uvodna misao :)
Zamišljam se ponekad u prelasku granice, granice kao takve, ne mora biti državna ili kakva druga...granice kao pojma... ponekad jednostavno želim izaći iz okvira, poludjeti u pravom smislu riječi, i tako skinuti sa sebe odgovornost za bilo kakve postupke.
Da li je ta težnja normalna, te ako nije što mi je činiti i da li je uopće potrebno nešto činiti.
Stavite se u ulogu predsjedničkog kandidata ovih dana. To je definicija osobe bez prijatelja, sa isključivo poslovnim odnosima, odnosima u kojima vlada nesigurnost jer nikada ne znate koliko novca teče iza vaših leđa i hoće li sutrašnje jutro osvanuti sunčano ili ćete se probuditi sa mesarskim nožem zaguranim duboko u grlo.
Premda moram reći da neki od predsjedničkih kandidata nisu bolje ni zaslužili.
I nisam krvoločan.
Pretjerano.
Samo mi je sve to smiješno.

Imali smo religije i religije. Imali smo ratove, imali smo čudne periode mira. Imali smo smiješne krize i još smiješnije pokušaje da se te krize riješe. Sve u svemu, do sada smo imali jedan potpuno sjeban svijet, koji, em nije znao što bi sa sobom, em ga baš i nije bilo briga.
I u svom tom košmaru rodili ste se vi, rodih se i ja, i svatko od nas je uzeo vlastitu sablju koja mu najbolje leži u rukama (ne, sablja nije falusni simbol) i pokušao prokrčiti put, kroz bezumlje globalne svjetske vukojebine...il čega već zapravo.
Gdje smo došli i što smo napravili i sami znate.
Zapravo, čitav taj osvrt na protekli život uvijek dohvati pojedinca u nekim trenutcmia slabosti, ili pak nostalgije, u trenutku dok duh luta i ne nalazi snage da se čvrsto primi za nekoga ili nešto...i tako nastaju duševni slomovi, tako nastaju sukobi, preljubi, tako nastaje sve ono negativno što čovjek u sebi skriva i samo čeka da ispusti....jer jebiga, homo homini lupus
Ubija me Europa, i ne, to nema veze sa Europskom unijom il' sa euroskepticizmom.
Ne mogu vjerovati da još uvijek prigrljavam Balkan kao svoje...otadžbina štono bi neki rekli. Žalosno je to...a onda opet, na neki način i sentimentalno....

Nešto čudno je oko tebe. Nije ni tama, al nije ni svjetlo...više kao, odsutnost prisutnosti... i polako shvaćaš da zapravo trebaš otvoriti oči i da će tek onda, ostatak realnosti prodrijeti u tebe. Kao da... kao da tvoje vidno polje zapravo ograničava misli, kao da je vid sve što ti preostaje da ne potoneš u nekakav čudni zaborav.
Nisi mamuran, ali nisi ni najtrijeznije biće na ovom planetu. Ne sjećaš se sinoćnje večeri, ne sjećaš se nikoga ni ničega, samo magloviti obrisi i riječi koje nemaju zvuka, sve je provičeno kroz maglu. Pokušavaš otvoriti oči ali ne ide, um ne dopušta, volja se lomi i opušta. Vraća se unatrag i opet smo na početku.
U tami.
Ruke su opuštene. Ne osjećaš ih. Bruj košnice je ništa prema buci u tvojoj glavi. Možeš li ustati. Možeš li se prisiliti da još jednom sa smiješkom dočekaš novi dan...Ili je jedino što ti zapravo preostaje, prepustiti igru onima sposobnijima od tebe, umrijeti u zaboravu i napustiti dolinu suza.
Ili se jednostavno trebaš napiti vode i izbljuvati ostatke loše votke iz želuca...

Eh, kako bi me Butlerica napala zbog gornje izjave...
Ne činili vam se ponekad da čitava ta priča o borbi za prevlasti i dominaciji u odnosima muškarac - žena u nekom globalnom smislu nije ništa drugo nego bljezgarija frigidnih žena koje se ne bi mogle napalit ni da ih preliju alkoholom i prinesu Zippo kao i nadrkanih tipova koji su čitav život proveli u nekom prašnjavom kutku gdje su im određeni organi atrofirali i sada su apsolutno nekorisni.
Mislite da sve svodim na seks?
Jebiga, gospodo, takvo je doba, čitava Europa je u nekakvom oblaku kvazi liberalnih seksualnih sloboda i opće je stanje da zapravo nitko ne zna što hoće.
Veselo i zabavno, nije li....hajdmo sad svi zajedno:"Immanuel Kant was a real pissant, who was very rarely stable, Heiddeger, Heiddeger was a boozy beggar...(...) i tako dalje...
Drugim riječima, ono što će da se desi (kako bi se izjasnile kolege s one strane Dunava) jes vala to da možemo da očekivamo najezdu seksualno depriviranih manijaka koji lutaju goli ulicama i urlaju nešto o tome kako su i oni ljudi te i oni imaju prava... ili već nešto u tom stilu...
Ciničan i zajedljiv? Možda samo malo... dođe s godinama...

(...) S druge strane se javlja/ kažu da je počelo...(...)

Tulum je na svojem vrhuncu, horde pijanih došljaka, svaki sa svojom kriglom neindetificirabilnog pića baulja po stanu i viče, urla štoviše, kako je baš on, je on, sinoć bio s onom malom JelSeKoSjećaOdPrijePetnestGodinaŠtoJeBilaNajvećaDroljaUUliciJošOnda, kad... u neko čudno doba zazvoni telefon.
Telefon!?
Petak navečer, svi koje znamo su tu...tko dovraga zove!?
Dobra večer, ovdje policija, primili smo prijavu zbog radi buke u vašem stanu pa jel se vi možete da smirite il nešto tako slično ajd molim lijepo fala bog (ili je barem pribilžno tomu zvučalo u pripitim ušima čovjeka koji je digao slušalicu)
Jašta. Spuštanje slušalice, na kompjuterskim zvučnicima od šest kuna vrti se Placebo il nešto slično.
Za deset minuta kucanje na vratima. Ponovno zbunjeni pogledi i međusobna optužujuća pitanja tipa "ja nisam niko dužan jes možda ti?"
"Tko je?"
"Šta misliš ko je...četnici..."
Pred vratima odred interventne policije, njih 100, sa palicama u rukama...skoro da imaju onaj battering ram za probivanje ogromnih vrata od srednjovjekovnih zamaka.
I tako, ne trebam ni reći da je tulum završio.
Eh da, ako netko nije ozbiljno uzeo onu napomenu o "dosta nam je grubosti policije" iz jednog od Alanfordova ili "Vratite nam palice" iz jedne od Top Lista, neka sad razmisli...
Ionako živimo u čudnoj državi, ali vladajući rezon je vjerojatno onaj, "zašto ne bi svima učinili život ljepšim?"